Biciklistički klub "Ivanić"

Stjepan Grgac - kratka biografija

Zadnja izmjena: 05.03.2008. Tekst: Mario Biršić

Stjepana Grgca je vrsni poznavatelj biciklizma Stjepan Ljubić Vojvoda, i sam vrhunski biciklist i novinar, označio "najboljim hrvatskim koturašem svih vremena". S pravom! Impozantan je niz njegovih izvanrednih rezultata na domaćim i međunarodnim utrkama o čemu svjedoče novinski naslovi i fotografije te velika zbirka pokala, medalja i drugih vrijednih nagrada koje je osvojio, a koje se čuvaju u kući obitelji Grgac u Kundekovoj 7 u Ivanić-Gradu.

Sportska karijera Stjepana Grgca trajala je od 1927. do 1939. Vozio je za svoj matični klub "Sokol" koji je kasnije promijenio ime u "Zagreb 1887" a bio je i standardni, a i najbolji član reprezentacije ondašnje Jugoslavije. Bio je najbolje plasirani član reprezentacije na utrci "Oko Mađarske" 1934.g., treći na utrci Beč-Graz (192km) 1934., drugi na utrci "Oko Rumunjske" (2247km, 12 etapa) 1935.

Posebno mjesto u njegovoj karijeri predstavlja nastup na Tour de France 1936 g. kada je kao član reprezentacije Jugoslavije odvezao 14 najtežih etapa utrke ali je zbog vremenske rampe morao odustati. Tako je postigao rezultat kojeg desetljećima nakon Stjepana Grgca nije dostigao ni jedan biciklist s ovih prostora.

Stjepan Grgac bio je:

• četverostruki prvak Jugoslavije-1930., 1932., 1933. i 1939.
• prvak Hrvatske 6 puta
• prvak Zagrebačkog podsaveza 7 puta (1929.-1935.)
• prvi na prvenstvu Jugoslavije po olimpijskom sistemu (Maribor 1934.)
• prvi na brdskoj utrci Graz-Semmering-Graz (1929.)
• prvi na 4-etapnoj utrci "Kroz Bugarsku" (Sofija-Varna, 650km,1935.)
• prvi na utrci u spomen Franje Gregla (150km, 1935.)
• prvi na utrci povodom 50-godišnjice HKB "Sokol-Zagreb 1887" (1937.)
• prvi na utrci "Oko Zagreba" (85km)
• prvi i rekorder utrke grada Zagreba na 50 i 100 km
• drugi, s istim vremenom kao i pobjednik, na utrci "Rund um den Hochshwab" Graz, 1933.
• drugi na prvoj utrci "Kroz Hrvatsku i Sloveniju" 1937.

Ovaj izvanredni sportaš rođen je 17.09.1909. u Novakima kraj Zaprešića, a život je izgubio nesretnim slučajem 15.12.1960. u Sesvetama.

Biciklom do vječnosti

Zadnja izmjena: 05.03.2008. Tekst: Žarko Paić

Povijest

Kada sam prvi put stupio nogom u drvenu kuću obitelji Grgac na znamenitom Kokošarskome placu - staroj jezgri Ivanić Grada, ulazeći u sobu memorabilija najvećeg hrvatskog biciklista XX. stoljeća.

(Zadatak?) prvo što sam zamijetio u kult sobi nije bila golema staklena vitrina do vrha prepuna pokala, zlatnih medalja, povelja, odličja, starih slika, već knjiga stihova portugalskoga pjesnika Fernanda Pessoe, medu stotinama drugih, medu brižljivo skupljanom vinotekom, pločama s početka stoljeća, i Krešinom rukom podcrtanim stihovima: "Da budeš velik, budi čitav: ništa svoje ne pretjeruj, ne isključi, (Budi sav u svakoj stvari): Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad svakim jezerom, čitav Mjesec sjaje, jer živi na visini."

I tako je otpočela duga, nostalgična priča. Krešin otac, Stjepan Grgac, vjerojatno je uz sve obične ljudske odlike i sportsku etiku imao još nešto duboko usađeno u svijest - brigu za prošlost. Uobličiti je u pohranu malih sitnih stvari, fotografirati seoske žene u Zagorju kako s kišobranom odlaze pred grmljavinom, ovjekovječiti braću Bukovac prije odlaska na hrvačke turnire u Parizu, pronalaziti rijetke knjige i stvari, održati duh prošlosti u živim uspomenama kao zalog blagosti i jednostavnosti života. U sobi s pogledom na Kundekovu ulicu vrijeme ne samo da curi poput pijeska iz klepsidre, tiho i polako, nego iziskuje od gosta smirenost i vedrinu.

Kako drukčije, ako ne biti fasciniran čudesnom "arheologijom male povijesti" što se nastanila u toj sobi, iz koje zrače pozitivne vibracije "koturaškoga Zatopeka", premda ga čuva vječnost već punih trideset i sedam godina. Pred slikama s pobjedničkih trka, uokvirene fotografije na zidu na kojoj Grgac prima srebrni pokal iz ruku. rumunjskoga princa Nikole za Tour de Roumanie 1936. godine, Josip je Sever govorio stihove na kineskome, Ivan Kušan na ruskome, Miljenko Jergović s mačkom u naručju prekopavao po škrinji s "duplim dnom" pronalazeći zanimljive zapise Frana Mažuranića o Bosni i zulumćarima... I svi su bili iznenađeni krhkim (ne)znanjem da o velikanu hrvatskog sporta ne znaju gotovo ništa. Nostalgija ne liječi zaborav. Ali ga može barem odagnati spoznajom da periferijske drvene kuće nose u sebi duhovnu povijest Hrvatske možda čak i više od razvikanih bidermajerskih salona. Tako je i s kućom Stjepana Grgca, u kojoj još danas žive njegova žena Zlata, sin Krešo i kćer Zlatica.

Ruksak pun kamenja

"Štef" je rođen 17. rujna 1909. U Novakima kod Zaprešića u brojnoj obitelji (petero braće i tri sestre). Izučio je trgovački zanat i već se 1927. zaposlio u Gradskoj električnoj centrali kao namještenik. Od te godine postat će član "Sokola", najstarijeg Hrvatskog koturaškog kluba kojemu će ostati vjeran do kraja karijere. Netko u djetinjstvu zavoli tuđe plotove i postane uspješni poduzetnik, netko pak opsesivno guta vatru s opsjenarima i završi kao ugledni vatrogasac, a netko kao Grgac, ne mogavši se razdvojiti od kotača, utisne pečat asa hrvatskome biciklizmu ovoga stoljeća. Zamišljam ga kako praši svojim prvim biciklom iz Kustošije do Novaka, donoseći u rodni zagorski zavičaj duh modernih vremena i žudnju za Novim. Na leđima mu je ruksak pun darova za obitelj. Kad se u sumrak vraća u Zagreb, ruksak je teži barem pet kilograma. Zašto? Zbog češnjovki i vina? Nažalost, krivo. Zbog kamenja. I tako se kalila disciplina, stjecala kondicija, vježbao pobjednički duh. Ustrajnost, stotine kilometara prijeđenih po prašini i trnju, i dakako gradskoj kocki i okrajku asfalta. Već 1928. postao je biciklistički prvak Zagreba, uzor sportaša, čovjek koji je, prema svjedočenju doajena sportskoga novinarstva Hrvoja Macanovića, kao i svoga koturaškog sudruga na Tour de Franceu i uspješnoga novinara Stjepana Ljubica, bio primjer kako obuzdati svaki trag pobjedničke taštine. Podnosio je poraz diveći, se drugome i bodreći ga. A kako su izgledale staze toga pionirskoga doba, možemo zamisliti. Na jednoj fotografiji u zavoju Grgac je u oblaku prašine, cesta naliči kamenjaru a prati ga moćni merdžo, isto onakav s kakvim su u vajmarskoj Njemačkoj oduzimali dah mladim damama bogati dandyji iz trusta Kruppovih mozgova. Nakon trke "Štef" bi nalikovao isposniku kakve budističke sekte, a ne slavom ovjenčanom prvaku. Smršavio bi, naime, najmanje šest kilograma.

Tabu i etika

Postoji jedna apokrifna lamaistička legenda o Tibetu koja izrijekom tvrdi da je Bog odabrao sebi tu kristalnu utvaru vječnosti za mir i počinak. A Tibetancima podario duhovnost i Lame, zabranivši sve veze s izvanjskim svijetom. Najveći tabu bijaše kotač. Zato je samo izabrani Lama mogao držati taj izum sreće i prokletstva, oponašajući krug ovostranih patnji i onostranih blaženstava. Tibetom se, doduše, ne voze kružne utrke iz razumljivih razloga, ali mit je i zacijelo ispunio svrhu ako se vrtnja zaustavi samo na mehanici okretaja biciklistička kotura. Još smo uvijek neposredni s brzinom i prirodom. Kad se usporede predratne trke i Grgčevi trijumfi (četverostruki prvak Hrvatske, pobjednik trke "Kroz Bugarsku", Sofija - Varna, 650 km, 1935. godine, drugi na Tour de Roumanie 1936., najbolji onodobni predstavnik Jugoslavije na trkama ťOko MađarskeŤ, ťOko RumunjskeŤ, treći na utrci Beč - Graz, 192 km, 1934. godine i još mnogo drugih utrka i uspjeha) s današnjim sprinterima na Giro d'Italia ili Tour de Franceu, razlika nije toliko u ubrzanju, tehničkome savršenstvu modela bicikla ili pak čistim stazama, koliko u duhu vremena. A to znači da je sport između dva rata imao nešto od bliskosti s umjetnošću, ako i opet nije posrijedi naša začaranost prošlošću, za što je uvijek kriva nostalgija.

Naprotiv, reći će živi svjedoci Grgčevih velikih trka, kao primjerice, slovenski as Franc Gartner, riječ je o romantici i olimpizmu. Potonje je u to doba bio sinonim za etiku ili poštenu igru, jednostavno rečeno. I to je to. A individualni sport kao dijete modernih vremena - biciklizam i atletika osobito - bio je nezamisliv bez prihvaćanja tih načela. Kad god sam slušao kako Hrvoje Macanović priča o zlatnome dobu sporta, imao sam pred očima dva lika: Stjepana Grgca i Leona Štukelja. Kao utjelovljenja da biti velik (sportaš) ne znači biti bogata i taštinom opsjednuta zvijezda, već miran čovjek iz susjedstva koji radi svoj posao pošteno kakav god bio i ponosi se njime. Stjepan Grgac cijelog je života bio biciklist i radnik zagrebačke "Elektre". Obje su stvari pra-elementi hrvatske moderne kulture. Prometalo i struja. Kotač i svjetlo. Simbolika je valjda jasna i zadnjem notornome slijepcu postmoderne jurnjave u petoj brzini.

Koturaški as na Tour de Franceu

Grgac, Ljubić, Blasy, Fiket, AbulnarGrgac je, para- doksalno, svoj najveći trijumf i razočaranje doživio na trci svih trka - Tour de Franceu. U tadašnjoj jugoslavenskoj ekipi, a zapravo je riječ o hrvatskoj, jer biciklizam između dva rata pronose Hrvati i Slovenci, Grgac se kao neovisni vozač probio sam, sve do četrnaeste etape - jer su i Abulnar, Fiket i Ljubić otpali ranije zbog grozne logističke potpore i teških uvjeta staze. Uništila ga je ne upornost, već "vremenska rampa" kao posljedak usamljeničke trke, bez ikakve pomoći servisera ili trenera.

Pariški "L'Auto", u ono vrijeme najveći sportski dnevnik u Europi, pratio je Grgca zadivljeno baš zbog činjenice da netko nadljudskim naporima ide dalje i dalje, a spram francuskih i talijanskih biciklista vozi sam i pomaže francuskim profesionalcima stizati odbjegle Belgijance. Odluku tehničke komisije o eliminaciji Grgca zbog kašnjenja više od tri sata u generalnom plasmanu iza prvoga, Le Greves i Magne, francuski koturaški asovi, željeli su promijeniti "lobirajući", u vodstvu utrke, ali bez povoljnoga ishoda. Svi su bili ushićeni naporom i voljom da se ne poklekne na Touru. I svi su s tugom popratili eliminaciju. Ali bio je to najveći uspjeh hrvatskoga biciklizma, bez dvojbe. Kako nikad, sport nije bio posve izvan politike, ma što god o tome rekli i mislili najveći sportski čistunci, tako je i Grgčevu trku s vremenom pratila skrbna domovinska ljubav, kako njegovih prijatelja i radnika, tako i brzojavi podrške dr. Jurja Krnjevića, ondašnjeg tajnika HSS-a u emigraciji u Genevi. Dirljivo je, pismo radnika pivovare 18. srpnja 1936. "Dragi prijatelju! Na inicijativu g. Stjepana Zymsiaka, šefa Pivovare Jarcin gdje smo zaposleni, sabrali smo svotu od 70 franaka koju smo ti danas poslali. Želja nam je da izdržiš i stigneš na cilj, da budeš ponos nama Hrvatima i cijeloj Jugoslaviji. Novac ti šalju radnici Antun, Kovačić, Marko Perica, Vid Kolar, Florijan Jesenović, Rudolf Kreč i tvoj prijatelj Franjo Haumer..". Za "Jutarnji list" sam je Grgac slao slikovita izvješća s trke. U njima se čita uzbuđenje, ushit, realistički strah i nada da će izdržati. "Danas u petak, osamljen, počivam u Digneu, a u mislima mi je moj bijeli grad Zagreb i moja domovina, za koje ću se boriti iz svih sila, pa se nadam...". Ostale su nade. No, Grgac je te godine bio uistinu sportski junak u domovini i Europi. 1936. godine na naslovnim stranicama rumunjskih i francuskih političkih i sportskih dnevnika gdje su obilježeni rezultati biciklističkih utrka i ime Stjepana Grgca, vide se rezultati Francove diktature, Guernica i leševi, zlokobno došašće fašizma i rata.

Grgac je formalno završio karijeru 1937. godine, ali na nagovor svoga kluba ťSokolaŤ vozio je 1939. i u svome stilu osvojio prvenstvo države. Na svjetskom prvenstvu u Milanu, međutim, nije dospio pokazati stečeno iskustvo s Tour de Francea jer je agresija Hitlera na Poljsku ostavila svaku nadu da će biciklizam biti uzvišen s onu stranu apokaliptičke ratne zbilje. Poslije rata bio je biciklistički referent sekcije novoosnovanog kluba "Dinamo", koji je okupljao radnike zagrebačkih gradskih poduzeća. Prenosio je svoje znanje na nove naraštaje "koturaša". Tad se oženio i preselio u Ivanić Grad, a ostalo je legenda. Kako smrt nikad ne bira: ni vrijeme ni mjesto, bez obzira bila apsurdna ili tragična, tako je i 1960. godina bila za svjetski biciklizam godina oproštaja. Stjepan Grgac cijeli je život vodio trku s brzinom, prašnjavim makadamima, brdskim stazama i strujom, a poginuo je pri padu s krova pomažući prijatelju u Sesvetama. Bio je 15. prosinca. U siječnju iste godine umro je prema mišljenju biciklističkih stručnjaka najveći as XX stoljeća, Talijan Fausto Coppi od posljedica malarične bolesti kojom se zarazio u Africi. Jesu li se ikad sreli? Ne znam.

Na stazi legendi i modernih mitova sve je moguće. Jer, veliki i mali, središte i periferija Europe, dijele istu sudbinu. Veliki se vraćaju biciklu iz prosvijećenih ekoloških razloga, a siromašni maliga odbacuju čim zasjednu u kakav turbulentni samohodni BMW.

Memorijal i zaborav

Na ishodu svakog kolovoza od 1971. u Ivanić Gradu se vozi Memorijal Stjepana Grgca koji je utemeljio njegov sin Krešo Grgac. I tada se svaki put spomene nužnost otrgnuća zaboravu hrvatskoga Coppija, ali uzalud. Unatoč mnogim lijepim inicijativama, unatoč pristojnoj bibliografiji članaka i tekstova o Grgcu u novinama i knjigama, unatoč kult-sobi u Kundekovoj ulici, još nema monografije o čovjeku koji je s ruksakom kamenja krenuo na staze od Zagreba do Nice i dalje. Jer, nije posrijedi tek sportski, biciklistički fenomen, nego zlatni dio hrvatske kulturne povijesti ovoga stoljeća, krhotine sjećanja, memorabilije trajnije od državotvornih bukača koji i sport žele podčiniti izravnim potrebama ideologije i politike. U sobi s pokalima i slikama, kad vrijeme stoji kao Kairos, grčki bog sretnog trenutka, a čuje se s pretpotopnoga gramofona Manitas de Plata, Hommage a Brigitte Bardot, Krešo otvara bocu frankovke, izabire među gomilom knjiga nepogrešivo baš onu ciljnu iz kritičkog izdanja djela Tina Ujevića, Pessoinog modernističkog hrvatskog parnjaka, i čita: "Ranjenu pjesmu sutonskoga sjaja, povjerih moru..." Oko nas su prašina i slike. Oko nas su tragovi vječnosti.

Otkrivena bista Stjepana Grgca u Novakima

Objavljeno: 20.12.2010. Tekst: Mario Biršić

U Novakima, njegovom rodnom mjestu, se tog hladnog snježnog jutra, 19.12.2010., skupio veliki broj mještana i gostiju kako bi još jednom odali počast Stjepanu Grgacu, najvećem hrvatskom biciklistu svih vremena. Naš klub na ceremoniji svečanog otkrivanja poprsja Stjepana Grgaca predstavljala je mala ekipa u sastavu Franjo Horčička, član upravnog odbora, Dražen Kralj, tajnik i Mario Biršić, predsjednik. Naravno, na ceremoniji su bili i Zlatica i Krešimir Grgac, osnivači našeg kluba. Za suprugu Stjepana Grgaca, Zlatu, taj zimski dan bio je ipak prehladan pa se nije odvažila na put iz Ivanić-Grada u Novake.

Spomen bista, koju je po pokroviteljstvom Općine Bistra, izradio akademski kipar Dragutin Grgas-Beli, prekrivena bijelim platnom, mirno je čekala trenutak da se konačno ukaže svima nama koji smo, ugrijani kuhanim vinom i čajem, tapkali ispred Društvenog doma čekajući s nestrpljenjem početak ceremonije. Pozdravili smo se s načelnikom Krešimirom Gulićem i nizom dragih poznatih lica - naš klub je na poseban način povezan s domaćinima u Općini Bistra: zajedno smo 20.09.2009., povodom 100. obljetnice rođenja Stjepana Grgaca, organizirali u Općini Bistra međunarodnu biciklističku utrku "Velika nagrada Općine Bistra" koja nam je svima ostala u nezaboravnom sjećanju.

Program otkrivanja spomen poprsja nadahnuto je vodila Vera Grgac, nećakinja Stjepana Grgaca i idejni začetnik cijelog projekta. Nakon kratkih ali emocijama ispunjenih govora Krešimira Grgaca i načelnika Krešimira Gulića, Krešimir i Zlatica Grgac, zajedno s autorom poprsja i načelnikom Općine Bistra, otkrili su poprsje. Vedrina koja zrači iz tog lica kojeg je kipar znalački utkao u broncu, mislim da u jednoj riječi najbolje ocrtava lik Stjepana Grgaca. Bavio se napornim sportom, vjerojatno najtežim od svih sportova, dosegnuo visine koje samo rijetki dosegnu, no na gotovo svim fotografijama koje sam imao prilike vidjeti, Stjepan Grgac se osmjehuje i kao da govori: ah nije to ništa, vidjet ćete što tek mogu... Takva je i ova njegova bista koja, na mramornom postamentu vrlo lijepo izrađenom u u obiteljskoj radionici "Klesarstvo Đurin", od sada krasi trg u Novakima: u njoj će putnik namjernik prepoznati veličinu koju je umjetnik izrazio nenametljivo jer je u Stjepanu Grgacu prepoznao, kao i svi mi njegovi dugogodišnji poštovatelji, upornost i samozatajnost koja krasi one zaista velike.

Stjepan Grgac