U nedjelju 17.03.2013. umro je prijatelj našeg kluba, prijatelj sporta općenito i zaljubljenik u sve sportove koje je pratio s podjednakim žarom, g. Damir Turk.
S našim klubom veže ga dugogodišnje prijateljstvo koje je proizlazilo iz njegovog shvaćanja da je i biciklizam, premda u našoj zemlji spada u tzv. male sportove, važan kao sport koji okuplja jednu populaciju sportaša koja je baš u njemu pronašla sebe. Kao i o svim drugim sportovima koje je pratio (da spomenem samo nogomet, rukomet, košarku) i o biciklizmu je bio spreman učiti i upoznati one, površnom gledatelju, skrivene ljepote. Često bi mi znao, u vrijeme Tour de France-a, govoriti da je gledao pojedinu etapu i da ima tu zaista puno za vidjeti i da dođem do njega da to zajedno gledamo i komentiramo. I ja bih obećao da ću svakako doći no život je htio da to ipak ostane samo na mom obećanju. Uvijek bih u to vrijeme bio duboko u pripremama za Memorijal Stjepan Grgac i, kako to u životu često biva, iskrsnulo bi sto razloga koji spriječe jedno i usmjere te u nešto drugo.
Damir je davao prilog našem klubu na svoj način: nekada bi vozio svojim autom nekoga iz pratnje Memorijala a nekada bi pomogao oko sponzora usmjerivši me da se javim tome i tome i da spomenem njegovo ime.
Za razliku od mnogih, Damir nije puno obećavao i nije obećavao olako. Rekao bi ti “u bebu” što te ide, svidjelo ti se to ili ne svidjelo i ne sjećam se da je pri tome griješio. No, kad bi nešto obećao, tada je to bila svetinja i zaista nikada nije iznevjerio to što je obećao. A ako zbog nečega što je izvan njegove moći ipak nije mogao napraviti to što je obećao onda bi se, opet za razliku od mnogih, na vrijeme ispričao i obrazložio sve što je poduzeo. Nije pri tome bilo velikih i malih stvari, svemu je pridavao potrebnu pažnju i sve je pamtio. Za razliku od potpisnika ovih redova, nikada nije kasnio na sastanke no govorio bi da je “s tim zakašnjenjem i računao” pa da bi ga više iznenadilo kad bi došao na vrijeme.
Nisam ni u najcrnjim snovima mogao pretpostaviti da ću ikada pisati ove redove o Damiru. Ostaje u našim srcima onakav kakvog smo ga znali skoro cijeli naš život: velik sportaš premda, zbog bolesti koja ga je u ranoj mladosti udaljila od nogometa, njegove ipak najveće ljubavi među sportovima, nije mogao postići ono što je htio i volio. No to je nadoknađivao radom u Nogometnom klubu Ivanić, podupiranjem našeg kluba i niza drugih sportova u našem Ivanić-Gradu, gradu kojeg je toliko volio. I zaista, ako bih na kraju mogao i smio reći nešto sažeto o Damiru Turku rekao bih: Damir Turk bio je zaljubljen u svoj Grad i njegove ljude i volio ga je onako kako roditelji vole svoju djecu, opraštajući uvijek i sve. Svima koji su ga poznavali, njegovoj obitelji i nama koji smo bili njegovi prijatelji nedostajat će ta posebna vedrina koju je oko sebe širio naš Damir, dobri duh Ivanić-Grada. Hvala ti na svemu, dragi prijatelju.
U Ivanić-Gradu 19.03.2013., Mario Biršić